Na našim magistralama, ovo Vam se sigurno nije moglo desiti...

-Valjda tolerišete 10 preko?

 -'Đe radite?

 -U Podgorici...

 -A šta radite?

 -Ja sam inžinjer...

 -Ooo, pa g-dine inžinjeru, moramo vam onda pisati kaznu !

A Oni su...?

Gospoda su momci u plavom, takozvani "plavci", veliki znalci. Igraju fer, šire pravdu i ljube istinu. Nikada ne griješe, skupo plaćaju svoje greške. Nerazriješene slučajeve prepuštaju neprospavanim noćima. Rade svoj posao časno i dostojanstveno. Podignute glave nižu zavidne rezultate, dok njihovi nosevi udaraju u nebesa.

Ako bi se posluzili laičkom statistikom, procenat "čisto plavih" je sasvim zanemarljiv i poremetio bi stoprocentnost. Plava boja poprima drugačije nijanse, smiješana sa drugim bojama ljepše je (ne)vidljiva. Ako se 'pak desi, da neko žrtvuje sebe zarad plaventila, koje bi značilo čistotu, onda  će se vrijeme potruditi da ga sakrije. Prethodno će ipak iscpiti svo njegovo znanje i vještine, pa ga na perfidan način optužiti za nesolidarnost. Ko mu je kriv, što nije smio... Ko mu je kriv, što bio je drugačiji...? Pogrešan za pravo vrijeme...ili obrnuto...Ko će ga znati...

Možda, baš ti rijetki, sasvim zaljubljeni u pravdu, pritisnuti bremenom nevremena su zaćutali i čekaju plavlje dane. Ko je krivac, što se gubi trag čuvarima mira? Ko je kriv za srušeni ideal pravde?

San mnogih dječaka je biti filmski detektiv, inspektor, biti policajac, biti na strani dobra, djeliti pravdu.

Profesija, zahtjevna, isrpna duhom i umom ,koja traži apsolutnu predaju sebe moralu i odvojivost od najmanjeg nemorala. Konstantna izloženost stresu, istančan osjećaj za pravdu, maksima koncetracije, apsolutna predaja istini i altruizmu. Ima li još onih koji su uspjeli u ovom poslu, sačuvali sebe u medalji za hrabrost...?

Kakvi su danas naši momci u plavom? Četa junaka i njihovih neukih đaka. Oni su strah i trepet, naš bitan autoritet.

Trebalo bi posebno obratiti pažnju na one koji su nama pristupačniji, takozvane "saobraćajce".

Čuvari naše sigurnosti koji stražare nad našim glavama, kao podmukla tišina i čuvaju naš bunt da ne progovori. Oni su nalik svojim psima, vjerni i lojalni državi. Možda u nedostaku obučenih kerova, oni rade još jedan posao... Samo se ponekad nepravo oglase. Koliko god mi griješili ,oni su ti koji misle za nas, vraćaju nas sa krivog puta.

Ono što je lako za opaziti, jeste dobra tišina koju nose sa sobom. U konverzaciji sa njima, Vi shvatate da je ćutanje zlato, pogotovo ako nemate šta pametno za reći. Ako ih slučajno slažete, oni ce udariti po vašem jugu i (ne)poštenju, dok će pored njih prolećeti novi S8, koji propagira "uhvati me ako mozeš". Pogotovo, ako S8 u naletu brzine svirne, tad će se razvući kompleksna kriva linija na licu, kao dokaz da su negdje tamo naši momci i hipersenzibilni.

Na pješačkom prelazu, čini se da kao student, skuplje plaćate grešku nesmotrenosti. Cijena greške varira od policajca do policajca. Mozda se žuto svijetlo plaća skuplje od crvenog, ili studenti plaćaju više od zaposlenih... Još nije ustanovljeno, ali je svakako relativno.

Prateći pretpostvku da svako ima svoju istinu,ne bi trebalo osuditi, ni suditi. Ipak, ljudski se pobuniti i napomenuti da se sve vrti oko novca.

"Korumpirano plavo" ne bi imalo ovaj epitet da nešto nije pogrešno u čitavom sistemu.

Možda su "plavci" loši momci... Pitanje je ko sve postaje čuvar reda i zakona. Kako poštovati dojučerasnje probisvjete, vidjeti u njima oličenje pravde? Ljudski je griješiti, ali zar nema pravila ko će nam za prekršaje suditi, pa makar i na ulici. Nešto ne štima u cjelokupnom sistemu, ako delikventi poprimaju plavu boju. Ako vrijeme savremenog Robin Huda počinje netolerisati siromaštvo.

Gdje se pravda plaća, tu istina ćuti. Gdje istina ćuti, ko će da nam sudi...?

-Ja da duvam, a ovaj vam krivuda pred nosem

 -Duvaj u balon, kad kažem...

-Nisam pio

-Duvaj!

-Nisam duvao ...

-U balon kažem...

-A đe bih drugo... Popio sam pivo, bio sam na slavu... Evo sad ću zvati gradonačelnika da vam kaže, bio je sa mnom, zna koliko sam popio...

-A na čiju ste slavu bili ...

- ...

- A znam ...I ja sam trebao ...

Hajdana Simović