Veliki problem umjetničkih duša naših krajeva je taj da su glavna svjetla pozornice okrenuta negdje drugdje. Ako su ponekad i usmjerena prema njima onda je to pozornica iz neke vukojebine sa patos publikom. Vjerujem da bi mnogi umjetnici došli do svjetskog priznanja samo da su bili malo bliže vatri; kod slikara - Parizu. Da ne trabunjam previše, meni kao laiku jedan Marino Tartaglia, Ignjat Job ili Milivoj Uzelac ni po čemu ne zaostaju za nekim od najpoznatijih svjetskih slikara tog razdoblja npr. Amadeom Modiglianiem. Jednostavno iz pozicije naših krajeva i već spomenute naše "publike" (koja je između dva rata ipak bila malo bolja od današnje) oni nisu imali šanse za više. Kod nas su na cijeni uvijek bili neki drugi "umjetnici".

Svjetla svjetske pozornice okretala su se prema nama samo kad bi se dobro pobili. A za to smo, budimo iskreni, talentirani i to smo često znali činiti. Takve nas je svijet upoznao, kao svojevrsne majstore zanata, avangardu pizdarija širih razmjera. Među plejadom takvog šljama što je izbio na svjetla i ekrane jest i skromna pačetinska (bliže palanačka) duša skladištara iz Vupika. Umjetnik od formata se istaknuo zavidnom razinom talenta kojeg je prakticirao haračeći nad svojim dojučerašnjim susjedima. Istočna Slavonija je nažalost osjetila što znači krivi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme, iliti neuki skladištar na odgovornoj funkciji u zločinačkoj paradržavi. Nažalost nije on bio jedini, ali sad je aktualan. Ono što je šokantno u njegovoj mizeriji od priče je to da ga je, navodno, nakon godina igre skrivača odala slika Amadea Modigliania. Da se vratimo u npr. 89' i zađemo iza prepunih paleta Vupika dotični skladištar bi za Modigliania rekao da je on lijeva polutka Juventusa ili da se 'to' jede. Domet slikarstva tog soja bio je Wiehlerov goblen "Mlada guščarica na polju" ili naličje kalendara s onim pokidanim rupicama sa strane, a motiv ona djevojka što poji srpskoga junaka nakon remija na Kosovu polju.

Da je Goran davnih dana znao da će ga tamo negdje dve'iljadejedanaeste neki talijanski pederko dovesti iza rešetaka zvrcnuo bi druga Veselina da sravni dvorac Eltz sa zemljom. Što je Veselin inače i napravio.Taj talijanski pederko bio je jedan od najvećih slikara u zadnjih sto godina. Poveznica sa našim junakom je na pretek. Oba su bili švaleri i boemi, neshvaćeni od društva i okoline, doduše samo im je izraz bio malo različit. Amadeo ga je odao nenamjerno. Goran je prodavao starine na vašaru i između ostalih sliku što je donio s fronta. Ružna neka slika, sva izdužena, bezveze. 250 dinara. Naišao neki cigan i počeo ga zajebavati da prodaje smeće. Skočio ovaj ko' oparen, šta će njemu cigan srati! Potukli se oni do krvi kad naletila murija i priveli ih obadva; pa su se morali medijima pohvaliti ulovom.

Godinama je Carla svraćala u Beograd da vidi ima li napretka. Jednom je tako ušla u kabinet Koštunice dok je igrao šnaps s Goranom no nije ga prepoznala jer ga je kartaški partner u zadnji tren pokrio jaknom. Teške su to bile godine, falio mu je miran život i prebrojavanje artikala u starom skladištu. - Ma jebo ja sad i rat i veliku Srbiju samo mi vratite moje skladište i konzerve paprike i graška - znao je reći. Proklinjao je svoj novootkriveni talent za ratovanje protiv nemoćnih i jedinstven umjetnički izraz u progonu i granatiranju civila, žena i djece. Umjetnički život je takav, mnogi se teško nose sa posebnošću koja ih krasi.

Što će danas biti sa njim i tko će mu, kada i kako suditi iskreno nikog više ne zanima. Ne postoji i nikad neće postojati način da se vrate svi umrli, svi ranjeni, svi uništeni životi, obitelji, prijateljstva, sve propale sudbine, da se naplate svi strahovi i sve materijalne vrijednosti što su nestale. No nakon 20 godina to više nije niti bitno. Sudbina Gorana Hadžića je irelevantna u ovom trenutku. Ali slika Amadea Modigliania bi mogla malo razveseliti čovjeka.

Marijan Pap