Nediskriminacija nije zakon, nediskriminacija je way of life

Diskriminacija je nejednako postupanje tj. stavljanje osoba u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika te osobe ili grupe ljudi. Isto tako diskriminacija može biti jednako postupanje tj. provođenje naizgled neutralnih normi, kriterija ili prakse koje osobe sa različitim karakteristikama stavlja u nepovoljniji položaj od drugih u usporedivoj situaciji. Prirodno pravo na jednakost nikada nije bilo stvarnost za sve ljude. Diskriminacija je problem koji postoji od početka čovječanstva a određeni oblici diskriminacije prisutni su oduvijek i posvuda. Diskriminacija se pojavljuje u toliko različitih oblika da se može pretpostaviti da je svaka osoba u većoj ili manjoj mjeri barem jednom bila izložena diskriminaciji.

Ako razmišljam o uzrocima diskriminatornog ponašanja, nezaobilazno je spomenuti razliku između osobnog mišljenja ili stava i ponašanja i djelovanja prema tom stavu. Naša razmišljanja i stavovi ostaju u domeni privatnog ili izgovorenog (stavovi izneseni unutar četiri zida iako su diskriminatorni ne mogu biti kažnjivi), dok djelovanjem u skladu s diskriminatornim stavom ulazimo u prava i slobode druge osobe, odnosno vršimo nasilje nad drugima a država najčešće (iako ne i najefikasnije) reaktivno djeluje. Diskriminatorni stavovi i ponašanje proizlazi iz stereotipa i predrasuda koje su pak poslijedica generaliziranja i uopćavanja, te stvaranja pojednostavljenih i vrlo često iskrivljenih slika prema drugačijima od nas samih i grupe kojoj pripadamo. Važno je spomenuti razliku između diskriminatornog mišljenja s jedne strane, te s druge, ponašanja a opet naglasiti da određeni stavovi mogu dovesti do djelovanja po tom stavu. Kao uzrok mišljenja koje je puno predrasuda i stereotipa vidim nedostatak informacija što ostavlja prostor i nadu za mogućnost rada na smanjivanju istih. U većini zemalja razvijenog svijeta, danas se pod „društveno prihvatljivim ponašanjem" smatra zatomljivanje diskriminatornih stavova pod izlikom političke korektnosti. U tom kontekstu ne vidim političku korektnost u izričaju kao rješenje problema diskriminacije niti kao rad na umanjivanju stereotipizacije. Ono što stvar čini gorom jest da u Hrvatskoj (a vjerojatno i u regiji) niti ne postoji razvijena svijest o određenim neprihvatljivim načinima govora, od kojih se neki mogu okarakterizirati kao govor mržnje (koji je kažnjiv), te još nismo dosegli stupanj u kojemu osoba koja ima diskriminatorne stavove ima osjećaj i svijest da eto, baš ne bi bilo zgodno pričati o mržnji prema crnicma/pederima/ciganima na sav glas u ulici punoj ljudi jer to jednostavno nije u redu.

Diskriminacija je toliko kompleksan problem da za sveobuhvatan i efikasan rad na suzbijanju diskriminacije osim reaktivnog djelovanja (kroz nacionalno i međunarodno zakonodavstvo) potrebno je i preventivno djelovanje. Naime, sama legislativa ne može riješiti problem diskriminacije u cijelosti već je potreban širi i dugotrajan rad na promjeni konteksta i društvenih obrazaca koji djeluju kao plodno tlo za diskriminaciju.

U Hrvatskoj nema strukturiranog i planskog rada za borbu protiv diskriminacije koji ide dalje od donošenja zakona, štoviše, većina aktivnosti do sada rađena je od strane civilnog društva sa ograničenim sredstvima za anti-diskriminaciju. Ali barem jedna novina na kojoj smo zahvalni jest Zakon o suzbijanju diskriminacije (ZSD), koji je na snazi od 1. siječnja 2009. Iako antidiskriminacijske odredbe postoje u nizu međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poredka RH, postoje u samom Ustavu, te u nekoliko nacionalnih zakona kao što su Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o istospolnim zajednicama, konačno smo dočekali i taj trenutak da je donešen sveobuhvatan zakon koji objedinjava i detaljno obrađuje oblike, osnove, iznimke, institucionalni okvir i mehanizme zaštite od diskriminacije.

Zbog gore objašnjenog društvenog konteksta unutar kojega ZSD djeluje i zbog prihvatljivog obilježavanja određenih skupina negativno zato jer su drugačiji i različiti, ostvarivanje cilja antidiskriminacijskog zakonodavstva najčešće je vrlo teško i mukotrpno što se dokazalo i u slučaju donošenja ZSD u RH. Naime, donošenje ovakve vrste zakona često nailazi na otpore u društvu, a u Hrvatskoj je naišla na otpor i kritiku vjerskih zajednica koje su pod izlikom da nisu bile uključene u procese izrade zakona iznosile stavove prema kojima se može zaključiti da se percepcije diskriminatornog ponašanja i mehanizama prevencije istoga razizlaze u shvaćanju kod crkve i ljudskopravaških organizacija civilnog društva.

Centar za mirovne studije aktivno je sudjelovao u izradi ZSD-a, a stupanje na snagu očekivao s nestrpljenjem. Nažalost, potreba za ovakvim sveobuhvatnim zakonom u Hrvatskoj nije nastala kao zadovoljenje potrebe društva i kao rezultat sustavnog rada na umanjivanju nejednakosti već isključivo kao usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa Acquis-om. Takva situacija je jasno vidljiva iz Obrazloženja ZSD tj. da je upravo obveza usklađivanja bila osnovni razlog pokretanja postupka izrade Zakona.

Pravni stručnjaci i stručnjakinje* ocjenile su sam Zakon sa prolaznim uz nekoliko napomena o nedostacima određenih djelova i odredbi Zakona. Najčešće se može čuti kritika o nedostatku određene hijerarhije između diskriminacijskih osnova. Naime, najveći stupanj zaštite trebale bi uživati tzv. „tradicionalne" osnove (rasa i etnicitet, dob, rod, invaliditet, seksualna orijentacija i vjera) kako bi se uklonile prepreke stvarnoj jednakosti onih društvenih skupina koje se zbog duge povijesti diskriminacije nalaze u posebno podređenom položaju u društvu. Posebna zaštita ovih 6 osnova ostavljena je na dobru volju za primjenom i interpretaciju hrvatskim sudovima, što svakom tko je barem površno ušao u sustav zaštite ljudskih prava u RH može ostaviti ne baš preoptimistična očekivanja. Nadalje, česte su kritike koje se odnose na propisane iznimke od diskriminacije. Jedna od spornih iznimaka je iznimka prema kojoj je dopušteno svako dovođenje u nepovoljniji položaj na temelju državljanstva kada je to dopušteno posebnim propisima. To u praksi znači jamčenje nekih prava samo osobama određenog državljanstva kao što je pravo na sudjelovanje na izborima ili zapošljavanje na osjetljivim mjestima npr. sektor sigurnosti (što je opravdano), no postoji praksa da se ovom iznimkom pokuša prekriti diskriminacija na temelju neke druge osnove kao što su rasa, nacionalnost i vjersko uvjerenje a pod izlikom državljanstva. Druga sporna situacija je pri uređivanju prava i obveze iz obiteljskih odnosa, prema kojoj je dozvoljena diskriminacija po bilo kojoj osnovi u pogledu prava i obveza iz obiteljskih odnosa ako je ona opravdana legitimnom svrhom, zaštitom javnog morala ili pogodovanju braka(!?). Kod ovako širokih iznimaka potrebno je ojačati kontrolne osigurače kako se ne bi iznimke koristile za prikrivanje diskriminacije.

Uz sve nedostatke i poteškoće koje smo imali s donošenjem Zakona i uz jasnu svijest o opsegu i količini posla koje postoje, ukoliko je cilj borba protiv diskriminacije, mali pomaci jesu napravljeni iako je još dugi put pred nama.

Lana Vego
Centar za mirovne studije

* Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije; Ured za ljudska prava RH, članak: Zabrana diskriminacija i iznimke od zabrane diskriminacije, Goran Selanec, LLM. (http://cms.hr/suzbijanje-diskriminacije/kampanja-o-suzbijanju-diskriminacije).