Svi makar nekad izgovorimo da „slika vrijedi kao hiljadu riječi". Pomnoženo sa brojem fotografija, u ovom slučaju to bi ovaj tekst trebalo da skrati za dvije hiljade riječi od kojih se može sastaviti beskrajno mnogo kritika, pitanja, apela, jer je toliko prizora na koje naiđete prilikom jedne šetnje Budvom na koje zaista ne možete ostati bez riječi – bez par hiljada njih, već prvom kamericom koja vam se nađe pri ruci slikati to što vidite.

Da li je to predodređeno kada je Budva u pitanju da neke novokomponovane floskule još sa početka devedesetih, a lišene svakog smisla sa njom uvijek imaju neke veze ili jednostavno neki od nas ne shvataju da u njima treba samo prepoznati brojne skrivene stilske figure, od oksimorona, hiperbole, pa do sjajnog primjera ironije da se upravo ovaj grad naziva „metropolom turizma"? Ta sintagma bi, kod nekoga ko nije upućen u crnogorski zvanični sleng probudila asocijaciju na primjer na Monako (eh, da, i on je predstavljao još jedan lirski ukras u javnom govoru naše, ne tako daleke prošlosti, ali ja bih se ovom prilikom pozabavila isključivo aktuelnim trenutkom). Dakle, metropola turizma bi trebalo da odiše najraskošnijom ponudom i najljepšim prizorima. Kada su takve lokacije u pitanju neka polemika se može voditi, recimo, oko toga da li je ono što se u njoj nalazi dovoljno luksuzno, funkcionalno i privlačno, ali se ni pod razno ne pokreću pitanja tipa da li je tamo dovoljno čisto.

Umjesto toga:

Na prvoj slici vidi se hrpa otpada koja je na neki način dospjela na sami prelaz između Budve i Bečića, odmah iznad mjesta na kojem je locirana bandži-skakaonica. Odatle se pruža sjajan pogled na budvansku obalu i malo koji turista neće proći tuda, a da svojim foto-aparatom ne zabilježi taj pejzaž. Međutim, male su šanse i da svoju šetnju nastavi bez primjećivanja, komentarisanja, a što da ne i fotografisanja bačenog otpada i, ko zna, u zavisnosti od ponijetih utisaka iz „ekološke države" mogućeg objavljivanja istih u inostranim medijima. Problem u crnogorskom društvu je što čak i ovakvo pitanje ima političku konotaciju. Nerijetko će onaj ko podržava aktuelnu vlast dati sve od sebe da se ovakva pitanja zataškaju, uz često izgovarano „ma nek' idu gdje im je bolje" i tome slično, vjerujući da kritika bilo čega u ovoj zemlji u stvari predstavlja kritiku vlasti i nadležnog ministarstva, dok bi se isto tako onaj ko pak brani stavove opozicije mogao obradovati činjenici da je vijest o prljavoj crnogorskoj obali objavljena u nekom svjetskom časopisu, popraćeno uobičajenim „neka se brukaju", kao da novac koji ova ili koji bi bilo koja druga vlast ulagala u promociju naše turističke ponude nije izdvojen iz državnog budžeta, a koji bi bio uzaludan ako bi se takve informacije proširile po svjetskim medijima. Mogu li građani već jednom shvatiti da problemi nisu nešto što se krije, niti nad čime se likuje, već nešto što se rješava? Mogu li, ako im već nije stalo do bijelog svijeta koji ostavlja novac u njihovim kasama makar zbog sebe uticati da im ulice, plaže i parkovi budu čišći ili su se saživjeli sa činjenicom da su stvari takve kakve jesu i da im zato ni ne smetaju?

Na drugoj slici su tacne sa krofnama koje se prodaju na plaži. Samom načinu prodaje mogao bi se posvetiti poseban tekst – od tehnika kojima se između ležaljki na njih kupcima skreće pažnja do toga da nakon uzimanja novca i vraćanja kusura ne postoji pauza za pranje ruku prije nego što na red dođe sljedeći kupac. Ipak, na ovoj fotografiji zabilježen je prizor koji se nalazi na dijelu između plaže i šetalista uz obalu, a budući da sam na njega naišla tražeći mjesto u obližnjem kafeu, primijetila sam da se za svo vrijeme provedeno u njemu niko od prodavaca nije ni pojavio da barem baci pogled na hranu koja nestrpljivo čeka da se proda i stoji na suncu, na trideset i nešto stepeni izmjerenih u hladu. Obilazile su je jedino muve i ose, a vlasnik se vjerovatno vratio tek nakon što je prodao prethodno uzeti dio. Za to vrijeme prolazilo mi je kroz glavu sve što sam ikada čula ili pročitala o HACCP standardima, čuvanju namirnica, različitim bakterijama kojima se na ovakav način može zaraziti i štošta, dok od strane sagovornika sa kojim sam prokomentarisala ovaj prizor nisam čula da „od toga još niko nije umro" i da pretjerujem. Vjerovatno i jedan broj onih koji ovo čitaju dijeli to mišljenje, tim prije ako se nikada ranije nije suočio sa primjedbama gostiju iz, slobodno rečeno, civilizovanih zemalja, jer se nepokrivena hrana na ovakvim mjestima ne drži ovako. O „kuhinjama na otvorenom" duž šetališta bi se tek imalo toliko toga reći, kao i svemu onome što jedan lijepi primorski grad više čini vašarom, nego elitnom destinacijom. I govoriće, naravno, turisti koji prepuni takvih utisaka napuste Budvu, a mi ćemo na kraju sezone slavodobitno objaviti samo statističke podatke o posjećenosti.

Ponovo, navodim da za ovakve i brojne druge propuste ne krivim samo nadležne, jer smatram da je velika mogućnost da im ovako nešto promakne, uzevši u obzir broj dnevnih intervencija na svim turističkim lokacijama. Ako je uopšte potrebno tražiti krivca (a kod nas je to popularnije od samog rješavanja problema) onda neka za ovakve stvari budu odgovorni svi oni koji se susrijeću sa ovim prizorima ili, neka se cijeli problem nazove nedostatkom građanske svijesti o životnoj sredini i gradu koji, zato što je negdje tako rečeno, a ne zato što on to zaista jeste nazivaju „metropolom turizma". Da li ćemo se, kao društvo, konačno osloboditi straha da sprječavamo neželjene situacije ili smo se već toliko uvježbali da se samo pravdamo za učinjene propuste?