Prošlu srijedu (dakle 4 dana prije referenduma) sam imao prilike ovdje u Rijeci uživo slušati predavanje Vesne Pusić o EU. Nije mi ona otkrila ništa revolucionarno o tome u smislu argumentacije, ali je za razliku od svog prethodnika na funkciji racionalno i kompetentno baratala materijom, a nije samo izbacivala propagandne fraze. Učinilo mi se na tom predavanju da smo s Vladom Zorana Milanovića možda ipak dobili vlast koja bi mogla barem započeti s izradom racionalne strategije ponašanja Hrvatske unutar EU, i prisiliti neku buduću Vladu da to dovrši. Drugi faktor koji me je potakao na odluku su bili "euroskeptici" koji su se našli na tom skupu i postavljali pitanja. Ostao mi je dojam da se radi mahom o politički nepismenim ljudima, koji ne razlikuju sud za ratne zločine u Haagu, od Europskog suda za ljudska prava o Strasbourgu, a još manje razlikuju probleme iz nadležnosti riječkog gradonačelnika, od problema iz nadležnosti Europske komisije. Ali ih to kolosalno neznanje ne sprečava da budu kategorički protiv EU. Možemo doduše kriviti zadnje 4 hrvatske Vlade što nisu bolje informirale javnost, ali za elementarnu nepismenost koju su "euroskeptici" pokazali na tom skupu je teško okriviti ikog osim njih samih. Naprosto, ne možemo očekivati od Vlade da nas nauči tablicu množenja, ako se pritom ne potrudimo naučiti brojati barem do 20.  Riječ "euroskeptici" u ovom tekstu stavljam pod navodnike zato što mislim da netko tko se smatra skeptikom, mora imati racionalnu predodžbu o tome u što zapravo sumnja. Kao donekle politički pismeni građanin sam procijenio da je za zemlju u kojoj živim bolje da njome, makar i na najgori mogući način, upravljaju briselski birokrati, nego da to rade naši političari koji ovise o takvim nepismenim biračima.  Ovi u Bruxellesu barem znaju tablicu množenja.

Zapanjujuća je činjenica da od tih vrlo brojnih i glasnih "euroskeptika" unazad mjesec dana nisam čuo nijedan racionalni argument protiv EU. Svi njihovi argumenti su se svodili na pogrešno protumačene informacije, ili na nacionalističke zablude o suverenitetu, koji u stoljeću globalizacije ionako više ne postoji u onom klasičnom obliku.  A nije baš da racionalni argumenti protiv EU ne postoje. Međutim, činjenica da ih nitko u Hrvatskoj nije sposoban sročiti puno govori o nivou društvene svijesti na kojem funkcionira taj dio naše javnosti. I to je razlog više da što prije pobjegnemo od tog dijela javnosti.  Taj razlog postaje još izraženiji ako se osvrnemo na rezultate demokratskih izbora u neovisnoj Hrvatskoj unatrag 20 godina, i ako pogledamo kakve smo sve političare birali, i što smo im sve dopustili. Time baš ne ostavljamo dojam zajednice koja je zrela da odlučuje sama o sebi. Od 10 hrvatskih premijera, Zoran Milanović je tek drugi koji nije iz redova HDZ-a. Znamo li nešto o HDZ-ovoj politici, ta činjenica ne zahtijeva daljnji komentar.

A sad evo što me  ipak brine kad je u pitanju EU: Za početak, neosporna je činjenica da smo referendumsku odluku ipak donijeli naslijepo. S jedne strane zbog toga što je kampanja koju je zadnjih mjesec dana provodila Vesna Pusić, trebala početi još u mandatu prve Sanaderove Vlade.  Odnosno trebala je trajati kroz cijelo vrijeme pregovaračkog procesa, da bismo mogli reći da je javnost na pravi način uključena u taj projekt. S druge strane stoji činjenica da je EU u krizi, i da trenutno nitko zapravo ne zna kako će politički i ekonomski okvir Unije izgledati za godinu dana, a kako za 10 godina.

Nadalje, referendum je prošao uz odaziv manji od 50% što dovodi u pitanje njegovu demokratsku težinu, i otvara prostor za diskusiju o tome ima li Vlada zaista političko pokriće da nas uvede u EU. Moram priznati da uopće ne zavidim Zoranu Milanoviću na činjenici da se, vjerojatno bez svoje krivnje, mora suočiti s odgovorom na to pitanje. Jer ako podrška javnosti dugoročno izostane, i trenutna i svaka buduća Vlada će imati ozbiljnih problema s formuliranjem svoje europske politike.

Treći razlog koji me tjera na zabrinutost je iznimno nizak stupanj političke i društvene osviještenosti naše javnosti, pa čak i jednog dijela političke klase. To se vidi već iz činjenice da je na referendum izašao manji postotak ljudi nego što u prosjeku izađe na izbore za načelnika prosječne općine u Hrvatskoj. Razlog za to je dijelom nenaviknutost građana na referendumsko odlučivanje.  Ovo je bio tek drugi referendum u hrvatskoj povijesti, i spreman sam se kladiti da jedan dio birača nije imao ni predodžbu o tome kako taj instrument demokracije funkcionira. Jednostavno zato što nakon referenduma o otcjepljenju od Jugoslavije, nikome u Hrvatskoj nije palo napamet da raspiše referendum o nekom sitnijem političkom pitanju. Što bi, ako zbog ničeg drugog, bilo korisno zato da građani shvate da imaju mogućnost o svojoj sudbini  odlučivati i na taj način. Dodamo li tome činjenicu da je dio naših građana mentalno još uvijek u socijalizmu, tj. da ljudi uglavnom sjede i čekaju da država nešto napravi za njih, umjesto da se unutar državnog okvira pobrinu sami za sebe, nisam baš siguran da će se prosječan Hrvat dobro snaći u pisanju projekata i traženju novca iz EU fondova, ili u korištenju europskih mehanizama za zaštitu građanskih prava. Dobar dio naših ljudi (čak i onih koji su glasali za EU), zapravo doživljava tu asocijaciju kao novu mega-Jugoslaviju koja će se umjesto njih samih pobrinuti za njihovu budućnost.  Ulazak u asocijaciju poput EU bi bio kompleksan pothvat i za neku razvijenu demokratsku državu čije društvo se sastoji od osviještenih i slobodnih pojedinaca. Moram priznati da se pomalo bojim razmišljati o tome kako će se u EU snaći jedno društvo u kojem prosječni građanin još nije naučio koristiti ni sva prava koja ima unutar svoje države, i još nije shvatio da mu Predsjednik i Premijer ne mogu, i ne trebaju riješiti baš sve probleme, jer nešto može i on sam.

Zbog svega toga sam ipak osjetio zebnju dok sam slušao Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, i Borisa Šprema kako daju protokolarne izjave o tome kako nas "sad sigurno čeka bolja budućnost". Mislim da bi im bilo pametnije da su odmah počeli aktivno pripremati državu i njene građane za političku i društvenu realnost unutar EU. Šampanjac je mogao pričekati još koju godinu.