Jedan se vrli ljevičar zakačio za moju tezu da Milanović s pozicije demokratski izabranog hrvatskog premijera nije dužan apriori pljuvati po Tuđmanu kao jednom od svojih mrtvih prethodnika u čijoj politici nije igrao bitnu ulogu. Tada sam dobio pitanje što bih mislio o Angeli Merkel kad bi ona rekla nešto pozitivno o Hitleru, i u najboljoj namjeri krenuo objašnjavati čovjeku da Tuđman nije demokrat, ali nije ni ekvivalent Hitlera.

Neka mi oproste kolege ljevičari, ali meni ovakvo shvaćanje stvarnosti djeluje poput ideološkog kaveza, koji se ne razlikuje bitno od onog desničarskog. Osim što je nešto bolje prikriven slobodarskom frazeologijom.

Zanimljivi detalj u priči je da me je ta ista osoba doslovno do prošlog tjedna idealizirala kao autora, jer je na E-Balkanu pročitao oveću hrpu mojih tekstova koji su bili kritički pa i podrugljivo orijentirani prema Vladi Jadranke Kosor. Čovjek je primijetio sposobnost da budem ironičan prema svakoj vlasti, i pobrkao to s ideološkom isključivošću. Jer naime, Zoran Milanović mi je svakako politički bliži od Jadranke Kosor, ali još nisam siguran da o njegovoj Vladi neću pisati jednako žestoke ironijske osvrte, ili da neću hvaliti neke poteze HDZ-a kao opozicije.

Ništa od gore navedenog ne služi Tuđmanu (a još manje njegovim biračima) na čast. Zbog svega ovoga sam u jednom tekstu napisao da je Račan dolaskom na vlast 2000. zapravo po drugi put uveo demokraciju u Hrvatsku. A mislim i da je Mesić bio prvi demokrat na čelu ove države. Međutim, ništa od ovog ne čini Tuđmana fašistom od kojeg bismo trebali prati ruke, onako kako ih peremo od Hitlera. Evo i zašto:

Da li je karakteristično za fašističkog diktatora da kroz cijelo vrijeme svoje vladavine ima legalnu parlamentarnu opoziciju, čiji prvaci su ga politički i biološki nadživjeli? Da li je karakteristično za fašističkog diktatora da za svaki dan svoje vladavine ima pokriće u izbornoj pobjedi, kojoj se ne može osporiti legitimitet?Zapravo, ako ćemo realno, Tuđman je u broju glasova koje je privlačio imao jače pokriće od Sanadera i Kosorice iako su njih dvoje prihvaćeni kao kakvi-takvi demokrati. Iz toga doduše možemo puno zaključiti o političkoj nezrelosti birača u to vrijeme, ali to je tema za drugu vrstu eseja. Da li je karakteristično za fašističkog diktatora da dolaskom na vlast uspostavi višestranačje tamo gdje ga prije nije bilo. Da li je karakteristično za fašističkog diktatora da tokom svog mandata dozvoli legalan tisak ljevičarskog satiričnog tjednika poput Feral Tribunea. Osnivači tog lista  i sam list je također nadživio Tuđmana, a ugašen je u mandatu "demokratskog reformatora" Sanadera, u trenu kad je zemlja već bila kandidat za EU, i miljama daleko od tuđmanovske izolacije. 

E sad... Što misliti o tom i takvom Tuđmanu u konačnici? Netko je u Hrvatskoj devedesetih skovao termin "demokratura" želeći opisati njegov režim kao bizaran hibrid demokracije i diktature. To mi se čini do danas politološki najtočnijim  opisom tog režima i društva u kojem sam odrastao. Naša poznata satiričarka Tanja Torbarina je u kolumni povodom njegove smrti napisala da se radilo o "diktatoru kojeg se nitko nije bojao". A nije ga pretjerano štedjela dok je bio živ.

Za Tuđmana nikada nisam, i nikada ne bih  glasao. Za života ga nikad nisam branio. Međutim, kad ga retrospektivno vrednujem, ne mogu pobjeći od činjenice da je HDZ u prvih nekoliko godina svog postojanja bio zapravo pokret, koji je okupljao ljude na platformi otpora Miloševiću. Pa su u toj stranci bili i Stjepan Mesić koji se kasnije profilirao kao žešći ljevičar od Račana, i ugledni umjereni diplomat Mate Granić, i čitav niz ljudi kojima je moguće prigovoriti svašta, ali ne i da su fašisti. Zaista sumnjam da bi fašistički diktator uspio oko sebe okupiti tako ideološki raznorodnu skupinu ljudi.  Ne mogu pobjeći ni od toga da ne znam nijednu državu svijeta u kojoj je u vrijeme rata cvjetala demokracija, kao što ne znam nijednog ratnog predsjednika neke države koji nije donosio odluke koje su kontraverzne s aspekta ljudskih prava, i koji nije prozivan kao ratni zločinac.

Zbog svih Tuđmanovih bizarnih i dvojbenih izjava i poteza, zbog ukočene i ozbiljne atmosfere koja je u njegovo vrijeme vladala u ovom društvu, zbog svih ubijenih civila, i ljudi kojima su kršena ustavna prava, zbog industrije uništene u privatizaciji, zbog neriješenih ratnih zločina, i svega što uz to ide, mi zaista trebamo biti oprezni kad govorimo dobro o Tuđmanu. Ali želimo li biti otvoreno i građansko društvo, trebamo odoljeti iskušenju da ga sotoniziramo.

Dosezi svakog pluralizma se mjere sposobnošću da razumijemo i prihvatimo i najljuće protivnike u kontekstu vremena i prostora u kojem su djelovali. Oni kolege ljevičari koji najradije ne bi primijenili ovaj princip na Tuđmana, nek se zapitaju, bi li se složili s mojom argumentacijom da je glavni junak ovog teksta kojim slučajem Tito. A lako je mogao biti.