U šetnji toplim Konzumom ovih dana mnogi penzioneri ne mogu da se načude svojim očima pa s nevjericom zastajkuju, vrte i kao nešto prebiru po džepovima.

Pa još jedan pogled preko ramena – ma nije to on, ne može biti - veli potiho stara Milka - na koga mi samo onda liči da mi je znati. Gleda gore desno kao da će se sjetiti gdje je taj lik prije vidjela. Ma nije to onaj , ma da, da, pa što bi on tu radio, al' stvarno mu sliči, ko' - pa zastane da joj ne pređe kriva riječ preko usta – ma pljunuti Čačić, isti ko od majke rođen.

- Hmmm – zamisli se – možda mu je to neki zli brat blizanac kao ona braća Baldwin sam Bog zna koliko ih ima i svi isti ili neki od njegove zaove mali, ko' će ga znati, ali stvarno ko' on je. Gleda starica više ne skrivajući, takve se sitne neugodnosti starcima i djeci praštaju, taj nos, ta zalizana kosa, to je on nema tu priče.

                    

I tako svaki dan zbrka na odjelu suhomesnatih proizvoda. - Jestel' to vi gosn' Čačić, kako vam je ono ime božem'prosti? – pitaju sve u čuđenju oni penzići s pristojnim dioptrijama. - Ja? – sa smiješkom će – pa da jesam ne bi punio police po Konzumu i vukao paletar za sobom. – No najte' gosn' piše vam ime na prsima, to ste vi jel' tako? – ne odustaje penzić kao da se radi o mjestu u autobusu. - Čujte gospođo, – objašnjava joj već živčano – ako su braća Wright izumila parni stroj ne znači da ga i mi ne možemo koristiti jel tako? Isto vam je i sa imenima... – završava kao pravi političar. Loše i nesuvislo pomisli starica, on je nema sumnje.

Među zaleđenim škrinjama Konzuma on radi od dana kad je dobio vozačku a možda i prije, jer nikad nije imao dovoljno novaca da pokriva troškove. I to ne zato što mu auto puno troši ili što je rasipni sin kao u onoj biblijskoj štoriji već zato što su auto dijelovi tako prokleto skupi. Svako malo netko ispred njega naglo zakoči ili skrene bez žmigavca, a on ni kriv ni dužan treba platiti novi branik 300 eura, masku 250, svjetlo 100 , pa još i hladnjak, a gdje je limar ili lakiranje. Možda bi se još nekako i pokrio ali nema više toga osiguranja koje bi mu odobrilo kasko, na vratima uz psa i sladoled stoji njegova slika i zabrana ulaska. Kad sve to zbroji ne gine mu da uz stalni posao mora raditi još nešto sa strane. Tako netko farba, šverca ili razvozi novine u fušu, a on eto puni police u Konzumu.

                   

Zato kada sljedeći put na svom prvom poslu, popularno zvanom ''od9do5'', stavi znak jednakosti između Konzuma kao ultimativnog kapitalističkog izrabljivača i interesa Hrvatske kao republike svih svojih slobodnih građana, nemojmo se zgražati jer ta priča ima pozadinu. Mi samo ne vidimo cijelu sliku koja po njemu, kao između svega ostalog i velikom patriotu, ima dva ključna elementa. Prvi je da se građani hrvatske moraju čvrsto držati one mušketirske ''svi za jednoga - jedan za sve'' pa makar i taj ''jedan'' bio vlasnik Konzuma i imao koliko i svi ostali zajedno. Da se nismo tako držali 91' još bi gacali u Jugo močvari s kojom su nas prije plašili hadezeovci. Kada takve nebuloze pričaju Slovenci oni su dakako primitivni nacionalisti. A drugi je element ne manje bitan a kaže da se dugovi moraju plaćati kako bi postali likvidnije društvo pravde i poštenja, a kako to postati ako nam novi potpredsjednik Vlade ne plaća dugove kod autolimara.

I tako će biti sve dok se netko iz policije ne sjeti da bi mu mogli oduzeti vozačku jer je zahvaljujući njemu šovinistička naslada da su žene loši vozači, na radost slabijeg spola i žaljenje stoke za šankom, otišla u povijest. No tada će on kao pravi dosljedan političar koji ujedno štiti naše interese i ne zaboravlja stare prijatelje i njihov a i vlastiti račun, dolaziti na posao na Markov trg u kolicima iz Konzuma.

Marijan Pap