mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

srca-baloni-ljubav

photo:mondo.rs

Nešto više od tri sata vožnje u velebnom terencu marke Range Rover, trebalo je Mahiru i imamu da stignu do malenog sela blizu Brčkog u kojemu se nalazila imamova zajednica.

Autor: Domagoj Tramontana
Stali su u međuvremenu barem dva puta kako bi Mahir povratio sve što je popio dan prije. Imam Hajrudin smijao se: "E moj Mahire, svi smo mi to prošli. Zato ćeš se sada s braćom preporoditi i početi živjeti kako nas je Muhamed alejhis selam učio."
"Može li se kod vas kupiti koje pivo? Znaš kada mi dođe merak?", upitao ga je.
"Kod nas ti nema alkohola, pušenja, kocke, karti ni slušanja nevjerničke muzike. Samo naše tradicionalne. Subhanallah ", odgovorio mu je imam Hajrudin ne skidajući osmjeh s lica.
"Pa kako se vi zabavljate?" Mahir je bio začuđen i istog je trenutka požalio što je krenuo na ovo čudnovato putovanje s čovjekom kojeg niti ne poznaje.
"Mi se ne zabavljamo. Mi učimo Kur'an i živimo da ugodimo Allahu subhanehu ve te´ala "
"Ali morate nešto radit' da se odmorite. Znaš ono da malo uživate u životu."
"Mi učimo, radimo i obavljamo namaz. Kao što ćeš i ti to činiti. Sada ti je to možda čudno ili glupo, ali vjeruj Mahire. To će uskoro da postane i tvoj život."
"Ne vjerujem", rekao je imamu Hajrudinu i skrenuo pogled kroz staklo na suvozačevom sjedištu. Osim što je bio uzbuđen i ustrašen ne znajući što ga čeka, imam mu se nije svidio. Imao je dojam da se čitavo vrijeme zabavlja i da mu je sve smiješno. Kao da uživa u njegovoj muci. "Kakav ljigavac", pomislio je.
Za vrijeme puta još je nekoliko puta pomislio na svoju voljenu Eminu. Bio je radostan što je otišla u London, ako je to uopće bila istina. Njezin otac je čestit čovjek i ne bi lagao. Sigurno je govorio istinu. Emina je ostvarila svoj san da ode u London. Sad će i on postati pravi čovjek kada se oporavi u zajednici imama Hajrudina i vrati u svoj Travnik. Možda i stara nana bude zadovoljna što je postao pravi musliman. Što to znači "pravi musliman"? Pa on vjeruje u Allaha i u učenje njegova proroka Muhameda. Vjeruje da je Allah jedini Bog i da nema drugih Bogova osim njega. Da, možda i popije koju čašicu previše. Ali on je mlad i kada će se zabavljati ako ne sada. Nije učinio nikome ništa nažao. Ne krade, ne laže i poštuje svoju staru nanu. S Eminom je griješio. Ljubili su se pred ljudima i često, kada bi bili sami radili ono što rade svi mladi. Vodili bi ljubav. Da. Ne bi se ševili, ne bi se seksali niti bi je on divljački jebao. Vodili bi ljubav. Što Allah ima protiv prave ljubavi? Zašto je to grijeh? Što će li mu imam reći na to? Ne, Mahir se ne želi odreći tog grijeha. Želi nastaviti s voditi ljubav. Ustvari, želi što prije voditi ljubav s Eminom. Onako vatreno i strastveno. Na proplancima Vilenice ili padinama Vlašića, uz Lašvu ili u kasnu ljetnu noć kada na Plavoj vodi nema ni žive duše. Želi samo nju i samo za sebe ju želi. Kako li je krasna njegova Emina. Miris njezine svježe oprane smeđe kose urezao mu se u sjećanje i mogao ga je osjetiti kada bi otvorio suvozačevo prozorsko staklo. Kako mu je nedostajala. Njezine tamne oči kada bi ga pogledala dok bi ju čekao na travničkoj tvrđavi u kasnu jesen. Podigla bi vjeđe i nasmijala se. Da, imala je i rupicu na obrazu. Nikada joj nije rekao kako bi uvijek ciljao da poljubi tu rupicu. Obožavao je to njezino nesavršenstvo. Doduše, to se ne bi moglo nazvati nesavršenstvom. Upravo ju je to činilo savršenom. I njezini biserni zubi koje bi pokazivala kada bi se nasmijala. Nedostajao mu je miris njezine kože dok bi vodili ljubav. Prisjećao se mirisa kreme od kokosovog ulja kojim bi se mazala nakon što bi ležali nagi u krevetu dok bi njezini otac i majka bili na poslu. I njezinih nabreklih grudi koje je tako rado milovao....Što Allah ima protiv toga? Bili su jedno za drugo. Sam Allah ju je poslao k njemu. I vratit će ju njemu.
Uostalom, Allah mu je i oduzeo Eminu. Isti taj milostivi i samilosni Allah kojemu se klanja za bajram. Kojemu bi se sad trebao klanjati i živjeti da mu ugodi. Tko mu je oduzeo majku? Zar Allah ne bdije na kršćanima? Nije li Allah i njihov bog samo ga zovu drugačijim imenom? Gdje je Allah bio kada je Anita izdisala u zdrobljenom automobilu? Nečija supruga i majka. Možda je i ona bila jedna izgubljena duša, poput njega, koju je trebalo izvesti na pravi put. Što je Allah učinio da nju spasi? Možda je ona, poput njegove majke, bila kršćanka i krivovjerna. Možda Allah kažnjava krivovjerne. On nije krivovjernik. On vjeruje u Allaha. Možda je imam Hajrudin njegov namjesnik. Duboko u srcu se nadao da nije. Elhamdulillah.

*
Na ulazu u selo u kojem se nalazila zajednica imama Hajrudina dočekala ih je policijska patrola. Imam im je kimnuo glavom i svojim se automobilom nastavio penjati uzbrdo. Mahir je mogao vidjeti natpis ovješen o dva stabla na kojem velikim slovima piše: "Muslimani su oni od čijih su ruku sigurni drugi muslimani." I potom: "Allahu ekber!!" To mu se svidjelo, I on je bio snažan momak i uz njega bi se Emina uvijek osjećala sigurno. Bio je musliman.
"Ostavi mobitel kod mene u autu. Ovdje ti neće trebati. Nemaš ovdje signala ni interneta da ideš na onaj vaš fejsbuk", rekao mu je imam.
"Kako to mislite?", iznenađen je bio Mahir.
"Kod nas u selu ne koristimo telefone ni mobitele niti kakvu komunikaciju s vanjskim svijetom. Ovdje smo odsječeni. Potreban nam je potpuni mir da slijedimo Allaha i učimo Kur'an. Sada ti je to malo čudno, ali naviknut ćeš se", cerekao se imam Hajrudin. Mogao je to Mahir vidjeti usprkos njegovoj bujnoj bradi koja je prekrivala cijelo njegovo tijelo. Pogledao je na mobitel i vidio da je imam u pravu. Signala nije bilo. Kako će li se javiti Emini? Možda mu pošalje poruku iz Londona. Ili kad se vrati. Kako će se javiti staroj nani? Obuzeo ga je blagi napadaj panike.
"Netko od braće radi u Brčkom ili ode do Tuzle. Od tamo može da ti javi kako je nana ili babo u Njemačkoj", rekao mu je imam. Nije bio zadovoljan s time, ali je ipak ugasio mobitel i spremio ga u pretinac imamova Range Rovera.
Mahir je već bio prilično iznenađen novim saznanjima, no pravi šok tek je slijedio kada je vidio prve stanovnike imamove zajednice. Skupina žena s vrećicama u rukama pokrivena nekim odjevnim predmetom od glave do pete hodala je uz makadamsku cesticu prema naselju. Nosile su nikab, muslimansku nošnju kojom se u arapskom svijetu pokrivaju muslimanke. Mahir je u Travniku vidio da žene nose samo hidžab i to ne svaka. Emina je nosila hidžab samo u medresi. Kad bi dolazila kući skidala bi ga. Žene u nikabu bile su za Mahira golemo iznenađenje. Uskoro su stigli u naselje, a skupina dječaka veselo ih je pozdravljala. Prišli su im bradati muškarci koji su svi pozdravljali imama Hajrudina maltene mu se klanjajući.
"Dođi Mahire. Upoznaj braću. Sada slijedi podne namaz pa ćemo objedovati i nakon toga ćemo te upoznati s pravilima naše zajednice." Rekao mu je dok su ga desetak muškaraca s bujnim bradama okružili pružajući mu ruke.
"Selam alejkum", govorili su mu.
"Va alejkum as selam", nervozno im je odvraćao Mahir. Promatrao je okruženje. U selu kao da rad devedesetih godina još nije završio. Kuće su bile razbacane na sve strane. Neke su bile jednokatnice, neke samo prizemne obiteljske kuće, dok su neke bile još uvijek u gradnji. Činilo mu se kao da ovdje živi dvjestotinjak žitelja. Automobili registarskih pločica iz raznih država oznaka bili su parkirani pred avlijama tih kuća. Najviše je bilo automobila bosanskih registracija, slijedili su automobili s registracijama iz Novog Pazara u Srbiji te oni s njemačkim i švicarskim registracijama. Jedan je automobil imao švedske registarske oznake. Žene obučene u nikab skrivale su se od njegovog znatiželjnog pogleda. Mahir je shvatio kakva je to imamova zajednica.
"Vi ste...vi ste...vi ste vehabije?" Upitao je ne skrivajući iznenađenje. Imam Hajrduin grohotom se nasmijao, dok su drugi bradati muškarci ostali nijemi.
"Ne volimo da nas se tako naziva. To je naziv kojeg su nam dali neprijatelji islama i krivovjernici. Mi smo selefijska zajednica odnosno selefije. Ali se međusobno zovemo braćom. Ovo su sada i tvoja braća Mahire....hajde pripremimo se za klanjanje." Imam Hajrudin je s braćom krenuo prema najvećoj zgradi u selu. Dvojica muškaraca ozbiljnog izraza lica ostali su na dnu čaršije kojom su se imam i Mahir dovezli.
"Brate!", odjednom mu se obrati mlađi muškarac. Imao je rijetku bradu, staru svega dva ili tri mjeseca. Činio se kao nov član zajednice. "Hajde pođi za nama, ne smijemo zakasniti. Namaz je naša obveza. Ja sam Vedad." Pružio mu je ruku,
"Mahir drago mi je."
"Ne brini brate. Nije ovdje tako grozno kao što izgleda. Idemo..."
Nakon klanjanja imam je Mahira odveo u prizemnu kuću u blizini središta naselja. Kuća je izgledala kao da ju je netko prije dvadeset godina počeo graditi i nije stigao dovršiti. Nije imala krova, već je netko trebao na nju podignuti kat. Prozori su namješteni tek nedavno, a umjesto vrata bila je postavljena obična zavjesa. Unutra je bilo mnogo bolje. Popločani hodnik, uređena i nova kupaonica s WC-om. Kuhinja s najmodernijim aparatima i pokućstvom te blagovaonica. U dnevnom boravku bile su police na kojima su stajale brojne knjige islamske tematike.
"Ovo je tvoja soba", pokazao mu je imam. "S tobom će ovdje živjeti još dvojica braće. Vedada si upoznao, a ovo je Mirnes. Mislim da ćete se dobro slagati." Vedad je bio veseo mladić nižeg rasta i sitne građe. Nasmiješen i radostan što je dobio novog sustanara. Mirnes je bio njegova suprotnost. Promrmljao je tradicionalni islamski pozdrav i kimnuo Mahiru. Namrgođena lica, visok gotovo kao Mahir i guste brade kao u muškaraca koji su ga dočekali u središtu mjesta kada je dolazio. Iznad njegovog kreveta visjela je crna zastava s arapskim slovima koju je Mahir prepoznao. Bila je to zastava islamske države. Čitao je Kur'an i nije obraćao pozornost na svog novog sustanara. Ostavit ću da se upoznate. Vidimo se navečer nakon namaza. Mahir je odložio kovčeg ispod svog kreveta i raspakirao najnužnije stvari.
"Ne možeš da nosiš po mjestu svakakvu odjeću. U ormaru ti je bjelica i moraš da ju odmah staviš na glavu." Obratio mu se Mirnes, a Vedad mu je prstom pokazivao gdje se nalazi. Mahir je u isti čas izvadio muslimansku kapu i stavio je na glavu uz izraz negodovanja.
"Naviknut ćeš se brate. I meni je tako bilo", rekao mu je Vedad.
"Braćo ako ćete da razgovarate hodite odavde...moram da učim ako želim na hadž", povikao je na njih Mirnes. Naglasak mu je bio nešto drugačiji nego u Vedada.
"Hajdemo vani", uskočio je Vedad. Izašli su ispred kuće i započeli razgovor.
"Oklen si?", upitao je Vedad Mahira.
"Iz Travnika. Ti?"
"Ja sam iz Goražda, a Mirnes iz Novog Pazara. Došao sam pred tri mjeseca i ovdje moram da ostanem. Meni je ovdje jako lijepo. Moram ti reći da mnogo učim i mnogo radim. U Goraždu sam imao nekih problema u školi i majka me poslala kod imama. Babo mi je bio šehid i ja želim da budem šehid. Jesi li i ti zato došao?"
"Ne, ja sam došao da postanem pravi musliman", rekao mu je Mahir ne želeći stupati u daljnji razgovor o toj temi.
"Ovdje smo svi pravi muslimani", rekao mu je Vedad ne skrivajući osmjeh s lica.
"Ti si baš htio da postaneš vehabija?" Upitao ga je ipak.
"Nisam ja znao što su vehabije dok nisam došao ovdje. Ali sviđa mi se. Ja samo želim da služim Allahu i da preselim na Ahiret ako on to želi. I da...nemoj da govoriš vehabije. To ti oni shvaćaju kao uvredu. Mi smo selefije, ali bolje da nam govoriš braćo...."
"Ma dobro to je isto. Ja neću da postanem selefija, želim samo da učim Kur'an i da moja nana bude ponosna. Samo to." Mahir je još uvijek bio iznenađen novim putem kojim se uputio. "Možda je to onaj pravi put kojim ga Allah vodi", pomislio je. Nadao se da ipak nije. Možda je to ipak samo lekcija ili propitivanje. Nije niti sanjao da će jednog dana živjeti među vehabijama ovako daleko od Travnika. Izdržat će on to. Snažan je i odlučan u svojoj namjeri. Vratit će se svojoj Emini u Travnik i postati pravi musliman na ponos i diku svoje stare nane. Sunčan ljetni dan bližio se kraju i uskoro je mujezin pozvao braću na Akšam –namaz.

*
Nakon klanjanja braća su se okupila u prostoriji tek nešto većoj od kuhinje i blagovaonice u Mahirovom novom domu. Dvadesetak jednostavno obučenih muškaraca s bradama i muslimanskim kapama na glavi sjedilo je na tepihu i čavrljalo. Imam Hajrudin zapjevao je pjesmu koja je melodijom nalikovala na tradicionalne bosanske sevdalinke, ali su riječi bile drugačije. Spominjao je Ameriku i predsjednika Obamu te mnoge druge političare i zemlje Europske unije u negativnom kontekstu nazivajući ih neprijateljima muslimana. Braća su ga zdušno podržavala. Kada je pjesma utihnula, imam Hajrdudin predstavio je Mahira ostaloj braći.
"Naš novi član zove se Mahir i dolazi iz Travnika. Poželio je pristupiti našoj zajednici čista srca i iskrenih namjera, da postane pravi musliman i da slijedi učenje Muhameda alejhis selam i jedinog boga Allaha dželle šanuhu. Mahire ovo su tvoja nova braća." Imam Hajrudin pokazao je Mahiru na muškarce koji su sjedili uz njega.
Hafiz Mehmedalija, dolazio je iz Sarajeva i školovao se na Aleksandrijskom Univerzitetu u Egiptu. Bio je vrlo star, bijelica mu je prekrivala tjeme, a tek pokoji sijedi pramen bio mu je namješten iznad uha. Gusta sijeda brada je Mahira podsjećala na kakvog starog čarobnjaka iz američkih filmova. Hafiz je predvodio namaz i pozivao vjernike na molitvu. Bio je učenjak i u zajednici slovio kao najmudriji među braćom. Svatko mu se mogao obratiti u vezi svojih problema i hafiz je bio svima od pomoći.
Braća Fuad i Kenad bili su tu od samog početka selefizma u Bosni. Sudjelovali su u osnivanju prve selefijske zajednice u Bočini pokraj Maglaja ali su već dvije godine stalni članovi selefijske zajednice. Veterani su Rata u Bosni, junaci obrane Tuzle, a bave se uzgojem i prodajom povrća na tržnici u Brčkom. Obojica su oženjeni. Fuad s dvije, a Kenad s jednom ženom.Vjerni su sljedbenici imama Hajrudina.
Asmir Ibrahimović vlasnik je velike građevinske tvrtke u Berlinu i povremeni je član selefijske zajednice te njezin veliki financijer. S imamom putuje po zemljama zapadne Europe i regrutira nove članove zajednice mahom bosanske muslimane čiji su roditelji odavna napustili rodnu grudu. Njegov mrki pogled nekoliko puta se zaustavio na Mahiru dok mu je Imam Hajrudin predstavljao ostalu braću.
Husein Abu Said el-Qatanni je bivši Mudžahid koji je nakon rata ostao u Bosni i pristupio selefijskom pokretu. Došao je iz Sirije i ratovao je u istoj jedinici s imamom Hajrudinom i tako postao član zajednice. Oženio je djevojku koju su brutalno silovali srpski dobrovoljci u okolici Foče te zajedno s njome živi u jednoj od najvećih kuća u naselju. Imaju osmero djece.
Ostale članove Mahir nije zapamtio prvog dana, već tek nakon što se s njima susreo nekoliko puta. Razgovarali su te večeri o njegovim obvezama kao člana zajednice i o učenjima pokreta kojemu je pristupio.
"Selefizam je konzervativni pokret u Islamu koji se utemeljio krajem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Muhammed 'Abdulwahab reformator Islama iz Saudijske Arabije. Selefizam uči muslimane izvornoj interpretaciji Islama bez da se posebno tumače odredbe Kur'ana. Osim naše svete knjige nemamo svoju literaturu i duhovni tok koji zagovara krajnje reduciranje čovjeka kao pojedinca i muslimana kao zajednice. Ne volimo da nas se zove vehabijama jer mi ne priznajemo druge poslanike osim Muhameda, a naš idejni začetnik Abdulwahab je samo naš učitelj. Razumiješ li Mahire?" Upitao ga je hafiz Mehmedalija. Mahir je slegnuo ramenima i izustio: "Valjda."
"Ne brini Mahire ubrzo ćeš ti to povatat", umiješao se imam Hajrudin. "Vidim imaš već mladu bradu. Morat ćeš da ju pustiš i da kratiš brkove kako nas Kur'an uči. Odjeća koju nosimo je jednostavna i osim muslimanske pletene kape koju nosimo nemamo nekih prohtjeva. Sam one tolerišemo zapadnu odjeću što nam nameću mediji. Kapiraš?"
"Valjda", nastavi u istom tonu Mahir. Hafiz Mehmedalija je nastavio: "Naše vjerovanje se razlikuje od tradicionalnog bosanskog u mnogo načina. U suštini se zasniva na izvornim idejama o islamu te se razlikuje od drugih islamskim smjerova kao što su sunizam, sufizam i šiizam. Mi nismo sekta nego sljedbenici Muhamed alejhis selama. Mi nismo agresivni već miroljubivi. Muhamed nikoga u životu nije udario pa nemamo ni mi to pravo. Islam je vjera mira i jedina prava vjera. Dragi Mahire, ja sam sretan što ti je Allah pokazao pravi put i što si došao u našu zajednicu. Ja sada idem da spavam jer sam već star čovjek. Mašallah." Hafiz ih je ostavio i pošao kući dok je glavnu riječ ponovo uzeo imam Hajrudin.
"Ovdje stalno živi tek dvadeset braće sa svojom porodicom. Ostali dolaze i odlaze. Brat Asmir živi u Berlinu, ostala braća po Bosni i Europi. U zajednicu dolaze klanjati i učiti od nas te pripremiti se za hadž.. naš što je hadž?", upitao je imam Mahira.
"Znam. Jedna od praktičnih dužnosti svakog muslimana."
"I tebe ćemo pripremiti za hadž", nasmijao se i iskesio svoje zube. Ostala braća blijedo su ga gledala. "Ovdje uzgajamo ovce, krave i pčele. Bavimo se sadnjom povrća i trgovinom. I tebi ćemo da dadnemo neki posao da služiš Allahu i braći. Čuo sam da si imao djevojku i živio u grijehu. Allah je milostiv i otpustit će ti grijehe bude li mu služio kao i naša braća. Kada dođe vrijeme i postaneš pravi musliman, pronaći ćemo pravu ženu za tebe. I ne samo jednu. Kod nas možeš birati i dvije ili tri žene, ako možeš da ih uzdržavaš. Kod nas vrijedi šerijatsko pravo...."
"Ja ne želim dvije žene. Ja želim samo moju Eminu", prekinuo je Mahir imama.
"Možda Emina nije dostojna člana naše zajednice. Nosi li hidžab? Naše žene nose čak i nikab, kako nas uči Muhamed alejhis selam."
"Ona je za mene jedina i ja ju volim", podignuo je glas.
"Nema potrebe za vikom. Allah sve vidi i sve čuje. Ovdje kod nas u zajednici nema svađe, nema tuče i nema kriminala. Nas povezuje vjera u Allaha. Ako je Allah predodredio da oženiš Eminu, to ćeš i učiniti. A sad možete poći draga braćo. Allahu ekber."
"Allahu ekber", ponovili su u glas svi članovi zajednice, ustali se i napustili prostoriju. Ostali su samo imam, braća Fuad i Kenad te Sirijac Abu Said. Mahir je izlazio među posljednjima i prije nego je izašao iza zavjese vidio je kako imam Hajrudin na zid vješa crnu zastavu s arapskim slovima. Istu kao što u zajedničkoj sobi ima njegov sustanar Mirnes. Pošao je svojoj novoj kući i u blagovaonici zatekaoVedada i Mirnesa kako jedu. Pozvali su ga da im se pridruži i on je to učinio. Razgovarali su još nekoliko minuta prije nego su obavili posljednji dnevni namaz i otišli na počinak. Bio je to za Mahira dug i naporan dan, prvi dan novoga života u selefijskoj zajednici. Razmišljao je o svojoj Emini. Gdje li je sada? Misli li ona o njemu? Okrenuo se potrbuške i utonuo u dubok san.

*
Ono na što Mahir nije računao bio je ramazan koji je počeo drugog dana njegova boravka u zajednici. Sva braća postila su od izlaska do zalaska sunca kao što je Muhamed nalagao. Nitko nije niti jeo niti pio. Navečer su u prostoriji za sastanke bili održavani sastanci nakon kojih bi svatko žurio svojoj kući kako bi popio i pojeo. Tijekom dana bi Mahir obavljao namaze, učio o islamu i Kur'an te radio s ovcama ili oko košnica s pčelama. Brat Fuad pokazao mu je jedinu teretanu u naselju.
"Čuo sam da si u Travniku bio dobar u teretani. Evo, ova naša nije nešto, ali može da posluži. Mnogo braće jet u vježbalo. Snažni su momci postali. Treba nam snažnih momaka kao što si ti", rekao mu je Fuad jednog dana nakon podne-namaza. Od tog je dana počeo dva puta dnevno vježbati u improviziranoj teretani na rubu naselja, u podrumu trošne kuće. Imama Hajrudina nije vidio od dana kad ga je doveo. Netko od braće rekao mu je da imam rijetko kada boravi u naselju. Na namaz poziva i Kur'an uči hafiz Mehmedalija koji je vrlo cijenjen od braće. Ipak, imam Hajrudin slovi kao vođa zajednice. Ugledan je u čitavom islamskom svijetu. Često putuje u arapske zemlje poput Kuvajta, Emirata ili Bahreina. Uvijek je rado viđen u islamskoj zajednici Njemačke i Švicarske. Braća su Mahiru ispričala da se bavi financijama i da je on glavni bankar zajednice. Upravo zato njega nazivaju imamom – vjerskim poglavarom svoje zajednice.
Svakodnevni post bio je Mahiru previše i sve je češće počeo razmišljati o odlasku iz zajednice. Petnaestog dana boravka u selefijskoj zajednici, nakon prvog treninga u teretani i klanjanja u zajedničkoj prostoriji u naselju se pojavio imam Hajrudin. Ponovo su ga dočekali braća raširenih ruku.
"Mahire brate. Kako se provodiš? Jesi li se naviknuo?", veselo mu je doviknuo. Mahir mu nije htio niti odgovoriti. Samo je podignuo ruku i pozdravio imama.
"Hajdemo braćo, gladan sam...nisam jeo od jučer. Što ima za ručak?" Upitao je zatim nekoga od braće.
"Ali imame, pa ramazan je. Niste valjda zaboravili?" Upitao ga je Fuad. Imam Hajrudin bio je iznenađen. Kao da je tek tada shvatio da je već petnaesti dan ramazana, najsvetijeg muslimanskog blagdana. Ipak, još se jednom nasmijao. Kao da je bilo riječ o neslanoj šali.
"Što ste bolan tako ozbiljni. Jeste li obavili namaz?", upitao ih je i ponovo se obratio Mahiru. "Mahire...poselamio te hodža Sulejman. Divanili smo neki dan o tebi. I stara nana te poselamila. Rekao sam kako si postao dobar džematlija. Rekla mi je da moram da ti ispričam o Atifu. Hajde pa ću večeras nakon namaza da dođem kod tebe." Mahir jedva da je uspio izustiti nešto imamu, a ovaj se okrenuo i nestao s ostalom braćom. Nije htio provoditi vrijeme s imamom, ali ga je zanimala priča o njegovom stricu i s nestrpljenjem je dočekao večer kada je imam Hajrudin ispunio obećanje i svratio kod Mahira u njegov novi dom. S njim su došli braća Fuad i Kenad te Sirijac Abu Said. Sjeli su u dnevni boravak. Mahir i Vedad su im se pridružili dok Mirnes nije izlazio iz sobe.
"Mahire, ova braća su ratni drugovi tvog amidže Atifa. Svi smo mi bili njegovi prijatelji i saborci u jedinici El-Mudžahidin", započeo je priču imam Hajrudin. Mahir je nestrpljivo čekao nastavak priče. Vedadu su se oči sjajile. Volio je slušati ratne priče. I sam je maštao da sudjeluje u bitkama i vojnim operacijama. Htio je postati vojnik i često bi Mahiru pričao o tome. Za razliku od Mirnesa koji je čitavo slobodno vrijeme čitao i bio udubljen u Kur'an.
"Hodža Sulejman ispričao mi je da često znaš stajati na mjestu s kojeg je Atif preselio na Ahiret." Mahir nije znao o čemu imam govori ali je bez suvišnih pitanja nastavio slušati.
"Upravo tamo je ispaljen projektil koji je pogodio kamion na kojem se vozio Atif. Geleri su se raspršili po onoj kući u čaršiji koja još nije obnovljena. Atifa su ti geleri pogodili u vrat i umirao je u mukama prije nego ga je Allah uzeo. Rahmet mu duši. Općinska vlast nije mu ni spomenik postavila, a umro je kao šehid. Hodža Sulejman bori se id an danas za to. Lijepo je da se ti sjetiš i da obilaziš to mjesto Mahire. Atif bi se ponosio tobom." Govorio je tako imam Hajrudin, a Mahir se stidio. Nije znao da je na mjestu gdje se nalazio sa svojom Eminom, na kojem joj je ostavljao ljubavna pisma život skončao njegov stric kojeg stara nana još nije preboljela. Nana mu nikada nije pričala o tome. Napokon su ga svladale emocije, ali to nije htio pokazati braći. Htio je saznati još o Atifu.
"Kako ste se vi upoznali?", upitao je braću. Riječ je preuzeo Abu Said.
"Došao sam u Bosnu na poziv braće muslimana da se borim protiv Srba. Na sarajevskom aerodromu dočekao me imam Hajrudin i odveo u Travnik gdje se tek osnivala SDA. Pomogli smo u osnivanju prvih postrojbi dobrovoljaca i zajedno s Hrvatima branili grad. Kada smo se i s njima zaratili. U proljeće 1993., u Mehurićima pod Vlašićem osnovali smo jedinicu El Mudžahidin u kojoj je bilo nas desetak dobrovoljaca iz Egipta, Sirije, Pakistana i Amerike te dvadeset bosanskih dobrovoljaca. Bili su tamo imam Hajrudin, Fuad i Keno te naravno tvoj amidža Atif...."
"Bio je najbolji među nama...i onda ga je Allah uzeo...", upao mu je u riječ Kenad, a imam Hajrudin je nastavio.
"Kada je Atif poginuo, jedinica je narasla na 1000 boraca. Borili smo se na svim ratištima i na kraju pobijedili. Većina je ostala zajedno i nakon rata i eto...tako smo napravili našu zajednicu selefija ovdje gdje si ti sada." Mahir je sa zanimanjem pratio priču o svom stricu, dok je mladi Vedad bio opčinjen. Mahir je od tog trenutka postao njegov novi uzor. Ostali su tako razgovarati o Atifu i ratnim pričama dok nije pao mrkli mrak. Braća su otišla na počinak, a Mahir je u postelji još gotovo dva sata razmišljao o svom stricu. Te noći nije pomislio na Eminu. Bilo je to prvi puta otkada je u zajednici da prije spavanja nije pomislio na njezin vreli poljubac.

NASTAVIT ĆE SE

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura