Makar dvije crnogorske banke su, nedavno, svoje klijente pismeno upozorile na predstojeću promjenu kamatnih stopa "za korišćenje pojedinih platnih kartica". Sve, naravno, "u smislu korektnih poslovnih odnosa". A u njih, valjda, spada i (a nezvanično, baš o tome je riječ u pomenutim obavještenjima) povećanje kamatnih stopa na iskorišćena sredstva sa rivolving kartica sa 12 na 18 odsto.

Istovremeno, makar dvije crnogorske banke ovih dana vode intenzivnu medijsku kampanju kojom građane obavještavaju da su se uvijek popularni gotovinski krediti vratili u igru. Iznos do 20 hiljada eura, rok otplate do pet godina, a kamata "prava sitnica", od 0,99 odsto mjesečno. Godišnje, dakle, "samo" 12 odsto. Ne računajući dodatne, uglavnom jednokratne troškove od nekoliko procenata, koji po pravilu prate odobravanje i isplatu kredita.

Dvije navedene, a naizgled suprotstavljene informacije, zapravo su dokaz da je stanje na crnogorskom finansijskom tržištu, makar kada su krediti u pitanju, već dvije godine bez većih promjena. Jedan od već bivših direktora jedno od najvećih banaka u državi tu je situaciju opisao rečenicom: "Po ovim kamatama kredite se ne isplati ni dati ni uzeti".

Računica nije suviše komplikovana. Građani Crne Gore kredite mogu dobiti po godišnjoj kamatnoj stopi stopi od 9,99 pa do 30, a u mikrokreditnim organizacijama i 35 odsto. Uzmete li tako kredit od 3.000 eura, samo na račun kamate godišnje plaćate od 300 pa do skoro1.000 eura. Nije baš jednostavno smisliti način da se taj novac potroši, a da se u konačnom ne pokaže kako je "dara prevršila mjeru".

Na drugoj strani, treba imati u vidu i sledeće: koliko god da važeće kamate na ovdašnjem tržištu izgledaju visoke, gotovo zelenaške, one su često nedovoljne da bankama pokriju nagomilane troškove. Da ne pominjemo statistički podatak prema kome će na svakih 100 eura odobrenih kredita banke imati problem sa naplatom barem 25 eura, odnosno četvrtine tog novca.

Banke koje posluju u Crnoj Gori: Crnogorska komercijalna, Prva, Podgorička Sosiete ženeral, Hypo Alpe Adria, Erste, Hipotekama, NLB Montenegro, First Financial, Atlasmont, Komercijalna i Invest banka Montenegro završile su prošlu godinu sa gubitkom od 81,6 miliona eura. Tome treba dodati i 30-tak miliona gubitka iz 2009. godine. Više nego dovoljno da ih učini veoma opreznim prije nego se odluče na pokretanje novog kreditnog talasa.

Trenutno, sve crnogorske banke imaju pravo da odobravaju kredite, pošto je CBCG ukinula zabranu kreditiranja Prvoj banci izrečenu krajem 2008. godine.

Podaci govore da je osam banaka tokom prošle godine povećalo obim kreditiranja, dok su tri banke bile suzdržanije nego godinu ranije prilikom odobravanja novih kredita za privredu i građane. Problem je što su te tri banka bile tržišni lideri u vrijeme kreditne ekspanzije pa je i nihovo učešće u kreditnoj masi mnogo veće od konkurencije. Zbirno, kreditne aktivnosti u Crnoj Gori i dalje su u padu, dok bankari stidljivo najavljuju da bi tokom ove godine mogao biti zabilježen rast od nekih pet ili šest odsto u odnosu na prošlu godinu.

Ne treba pominjati, to je daleko od "zlatnih vremena" kada su bankari bukvalno po ulicama "lovili" klijente kako bi im utrapili koju desetinu, stotinu hiljada, a nerijetko i čitavih milion, dva kredita.

Stvar se toliko otela kontroli da su revizori CBCG ustanovili da su makar u jednoj ovdašnjoj banci predstavnici top menadžmenta povlašćenim klijentima olakšavali posao (skraćivali proceduru) do te mjere da su im lično žirirali za odobrene kredite. Bez bilo kakvog drugog obezbjeđenja. Dok nijesu postali bivši. Poslije su, makar tako govore kuloarske priče, skupa konačili u bančinom trezoru, gdje ih je "da se dozovu pameti" skrajnuo ljutit i ne pretjerano suptilan većinski akcionar. Zvuči kao vic, ali jedan je od zatočenika, nakon oslobađanja iz "bankarskog pritvora" na pitanje poznanika - da li ga je bilo strah, odgovorio "ma, neee", i objasnio: "bilo je na okupu veće društvo".

Uglavnom, banke od fizičkih i pravnih lica u Crnoj Gori potražuju skoro 2,2 milijarde eura. Oko 13,4 odsto tog iznosa, približno 300 miliona, predstavljaju krediti koje su banke reprogramirale tokom minule dvije godine, kako bi klijentima, ali i sebi, koliko – toliko olakšale trenutnu situaciju. "Banka na taj način olakšava poziciju sebi i dužniku, jer je i za banku bolje da ima klijenta koji je sposoban da izmiruje obaveze, nego da vrši otpis kredita i gomila gubitke", objasnio je direktor sektora za kontrolu u CBCG Darko Bulatović.

Uz pomenute, prema podacima CBCG, koji se odnose na mart ove godine, u kredite čije vraćanje kasni svrstano je 427 miliona datih ovdašnjoj privredi i 164 miliona eura, koje su od crnogorskih banaka pozajmili stanovnici Crne Gore.

Iz CBCG stiže i podatak da je procijenjena vrijednost nekretnina založenih kod banaka u Crnoj Gori, kao obezbjeđenje za uredno izmirenje kredita, na kraju prethodne godine iznosila 7,7 milijardi eura. Prema ovom podatku, vrijednost obezbjeđenja, koje iznosi koliko i dva godišnja BDP Crne Gore, trostruko je veća od ukupno odobrenih kredita. To bi moglo da znači da banke nemaju problem prinudne naplate neuredno servisiranih kredita. Ali, nije baš tako.

Prvi je problem činjenica da su mnoge nekretnine procijenjene u vrijeme tržišnog buma, a neke od njih i tada vrijednovane "slobodnom odokativnom metodom", što njihovu vrijednost upisanu u kreditne ugovore čini višestruko većom od realne. Druga nevolja je što banke često imaju velikih problema da "uđu u posjed" imovine koja im pripada kao obezbjeđenje kredita koji se ne vraćaju. "Više od 4.000 stanova i kuća, koji su bili pod hipotekom preuzele su crnogorske banke od vlasnika koji ne vraćaju kredite", pisala je Pobjeda. Ali, "u više od polovine fiducijalnih stanova i kuća, odnosno onih koji su preneseni u vlasništvo banke, još se nalaze stanari - vlasnici, što otežava njihovu prodaju". Konačno, sagovornik državnog dnevnika pripovijeda: "Ima i slučajeva da vlasnici stanova nijesu ni znali da je njihov krov nad glavom pod hipotekom za kredit dalo neko od djece, supružnik ili rođak. Treći problem sa kojim se suočavaju crnogorske banke jeste odsustvo kupaca za nekretnine koje oni iznose na tržište. I molobrojni zainteresovani uglavnom bi nekretnenine trgovali – na kredit. I nikako po prosječnoj kamatnoj stopi koja za dugoročne stambene kredite, prema nedavnom pisanju dnevnika Vijesti, iznosi devet odsto. To je, na primjer, više od kamata koje na slične kredite plaćaju korisnici u Srbiji i Hrvatskoj i ako su njihove, lokalne valute mnogo nestabilnije od eura.

Nezvanično, predstavnici pojedinih banaka navode kako je za visinu kamata odgovorno stanje na ovdašnjem tržištu, mogućnost da se krediti plasiraju po maltene svakoj cijeni, ali i rizik koji ti plasmani nose zbog prezaduženosti privrede i stanovništva, sve češćeg kašnjenja isplate zarada, rasta međusobnih dugova između preduzeća, i konačno, neažurnosti pa čak i opstrukcije od državnih institucija u slučajevima prinudne naplate.

Službenu verziju predstavlja upiranje prsta u Vladu Crne Gore i potenciranje činjenice da se ona na tržištu euroobveznica zadužila po kamatnoj stopi od 7,25 odsto. To je, dakle, neka procijenjena "idealna" kamatna stopa koja se može dobiti uz mali ili nikakav rizik, pošto država Crna Gora još uvijek slovi za pouzdanog dužnika. Prirodno je onda da se krediti za građane, ili zaista rizične kompanije poput KAP-a, Željezare, Luke ili Željeznice ne mogu dobiti ni po približno sličnim uslovima. Finansijski stručnjaci ukazuju i na to da je dodatni problem i mali iznos domaće štednje, nedovoljan da pokrije i već isplaćene kredite, a kamoli da podstakne davanje novih. Dakle, nove kreditne linije u Crnoj Gori mogu biti otvorene samo uz pomoć novca koji bi bio pozajmljen u inostranstvu. A trenutno je novac skupa roba.

Ipak, u crnogorskoj priči o kreditima, dužnicima i povjeriocima najgore su prošli – žiranti. Prema nekim podacima, više od trećine njih danas vraća tuđe kredite.

Često ćemo čuti priču bankarskog klijenta koji se žali na dodatne kamate ili žiranta koji otplaćuje tuđi kredit", objašnjava dr Halil Kalač, novoimenovani bankarski ombudsman upozoravajući da banke olako dižu ruke od klijenata i kreću u naplatu potraživanja od njihovih žiranata, "na jedan, vrlo lagodan način".

Profesor Vukoman Femić iz Berana, inicijator formiranja udruženja prevarenih žiranata za Monitor kaže kako je svaki treći zapošljeni Beranac, od njih nešto više od šest hiljada, vraća tuđi kredit. I opisuje: „Postoje tri grupe žiranata. Prva, koji su svjesno potpisali prijateljima, kolegama, poznanicima. Druga, koji su potpisali za jednu sumu, a ispala je druga, mnogo veća. I treća grupa žiranata su oni koji uopšte nijesu ništa potpisali, već su njihovi lični podaci zloupotrijebljeni i falsifikovani u bankama". Zajednočko im je to što – plaćaju.

U CBCG kažu da ugovoreni odnosi između banaka, njihovih klijenta i žiranata nijesu u njihovoj nadležnosti. Centralne banke u okruženju, čini se, zauzele su drugačiji stav u pokušaju da suzbiju rastuće dužničko ropstvo.

"Mislim da nijesu samo ljudi bili pohlepni, nego su tu pohlepu stimulisale banke. Da nije bilo raspojasanog kreditiranja, ne bi bilo ni prevara. Banke su te koje su uvukle ljude u pljačku svojih prijatelja i rođaka", kaže Femić. Nadležni, po običaju, šute.