Rambo Amadeus je jedne prilike, dok je svirao u Skopju, ispričao jednu pričicu iz Sarajevskog taksija, dok se vozio 1989. godine kroz naš glavni grad. Taksista i on se tako jedan drugom «žalili na situaciju u Jugoslaviji», na šta je Rambo rekao «pa eto, ide ova privazitacija, biće bolje», misleći na nadolazeće demokratske promjene ili šta već, a taksista na to samo s podsmijehom odvrati, «pa pogledaj Afriku, i ona je cijela privatna».

 Tako bi se otprilike mogla opisati situacija s privatizacijama u Bosni i Hercegovini. Već smo ranije pisali na ovu temu, gdje smo opisali nekoliko neuspješnih privatizacijskih pljački u Bosni i Hercegovini, mada to nisu jedini primjeri. Mnoge od njih su postale, pravim rječnikom nazvano, afere. Afere su te koje su obilježile proteklu deceniju, pa i duže, tačnije od kraja rata, pa naovamo, a ako računamo i rat, to je onda mnogo dublje, prljavije, gnusnije i odvratnije od bilo čega. Nažalost, zbog ogromne količine kriminala, svaka od tih afera su izgubile na značaju. Bilo da se radilo o izmišljenim ili pravim aferama, javnost je ostala indiferentna, iako su u neke zaista ljudi vjerovali, jer su bile dokazivane više puta.

Jedna od najpoznatijih je afera sa doktorskom diplomom tadašnjeg premijera države, Adnana Terzića. Naime, iz magazina «Dani» su tvrdili kako Terzić, ne samo da nema doktorsku diplomu, nego da ju je i izmislio, odnosno kupio od nepostojećeg fakulteta u Americi, ne znajući pritom ni engleski. Naravno, u našoj državi se nije desilo ništa. Niti je Adnan Terzić odstupio, niti je iko to od njega tražio, o tome se pričalo nekoliko dana i sve se vrlo brzo zaboravilo. Terzić je ostao upamćen kao jedan od najuspješnijih predsjednika Vijeća ministara, bez obzira na eventualne prevare.

U to vrijeme, takođe se dešavala jedna, kasnije zaboravljena afera. Pošto je SDA bila na vlasti, stranka koja je sigurno unazadila Bosnu i Hercegovinu barem jedno pošteno stoljeće, njihov pulen Alija Budnjo, dobio je na poklon četiri najljepša hotela u Sarajevu. Tačnije, Budnjo je pobijedio na tenderu za privatizaciju, kojom je garantovao smiješnu isplatu od nešto više od dva miliona maraka, na konto budžeta. Budnjo je uredno i isplatio ovu smiješnu cifru, ali tek kad ju je od samih hotela zaradio. Po toj logici, vi, ja ili bilo ko drugi, mogao je podnijeti prijavu pod mnogo boljim uslovima i pobijediti na tenderu. Afera «ilidžanski hoteli» je takođe vrlo brzo bačena u zaborav i niko je se uopšte ni ne sjeća.

22 miliona maraka za razvojni projekat - neboder

Avaz

Za Zlatka Lagumdžiju je takođe vezana jedna od afera. Naime, magazini «Dani» i «Slobodna Bosna» već mjesecima pišu kako je Lagumdžija, zajedno sa Damirom Hadžićem i Željkom Komšićem, preko određenih posrednika, reketario uglednog biznismena Nihada Imamovića. Nakon što je to Imamović prijavio policiji i tužilaštvu, slučaj je pokrenut, ali nikad nije dobio nikakav poseban epilog. Tužilac Milorad Barašin je izjavio kako ovo nije «afera», nego pravi slučaj za tužilaštvo, ali je, suprotno tome, ova trojka upravo pobijedila na sudu Senada Avdića i njegov magazin «Slobodna Bosna», koji su im morali platiti odštetu od po 3.000 KM, zbog uvredljivih napisa i korištenja fotografija njihove djece sa Facebooka. Prije toga su upravo ova dva sedmična časopisa bila u poziciji da otkriju i mnoge druge prljave rabote naše vlasti, ali je rijetko kome od njih dokazano bilo šta, te naravno, niko nije ni kažnjen.

Medijski linč nepodobnih novinara

Pored privrednih, privatizacijskih i drugih afera, pamtimo i jednu medijsku. Nekadašnja urednica emisije «Pošteno govoreći» BHT-a, a kasnije i urednica informativnog programa na FTV-u, Duška Jurišić, već nekoliko mjeseci vodi pravnu bitku protiv svojih kolega. Sud je na kraju odlučio da Jurišić mora biti vraćena na posao, ali je FTV u međuvremenu ukinuo informativni program, pa je slučaj postao bespredmetan. Ipak, Jurišić je ovih dana izjavila za medije kako će dovesti u pitanje legalnost ukidanja informativnog programa, a cijeli epilog nećemo znati uskoro, osim da će joj biti isplaćene sve plate kao da je radila na svom radnom mjestu.  U posljednjih petnaest mjeseci, koliko traje ovaj slučaj, ova novinarka je bila izložena konstantnim pritiscima, vrijeđanju na nacionalnoj i polnoj osnovi, kao i raznim drugim vrstama medijskog linča. Pritom nije poznato postoji li neka zakulisana radnja kojom je Duška proizvela ovakvu reakciju nekih od čelnih ljudi Federalne televizije, ali je sasvim sigurno da je velika većina njenih kolega izričito protiv nje kao glavne i odgovorne urednice.

I pred kraj da kažemo i onu glavnu aferu, koja je zaista postala ozbiljan slučaj i to takav da vjerovatno nikad neće biti riješena. Zamjenik načelnika MUP-a Federacije BiH, Jozo Leutar, ubijen je prije dvanaest godina autobombom podmetnutom pod njegov automobil. Iako se tužilaštvo bavilo više puta ovim slučajem, ni danas niko nije osuđen za ovo nedjelo. Postoji razna dokumentacija na osnovu koje se dokazuju različiti motivi, ali je najvjerovatnije da Leutar nije valjao jer je radio svoj posao. Kome od političara nije odgovarao, teško je pretpostaviti, iako to mnogi od njih sigurno znaju već odavno.

 

Nažalost, ako budemo nabrajali i dalje, nećemo nikad prestati brojati afere koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu, na njenom političkom, socijalnom, društvenom, ali i svakom drugom planu. Za razne optužbe se vezuju mnogi ljudi, od nekadašnjih i sadašnjih političkih lidera Dragana Čovića i Edhema Bičakčića, preko čelnika udruženja žena iz Srebrenice, pa sve do nane Fate Orlović, koja je osuđena za napad na policajca, sa svojih 80 i više godina. Ono što je sasvim izvjesno je činjenica da će Bosna i Hercegovina još dugo patiti zbog svoje aferaške prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Porezni obveznici će platiti sve neuspješne sudske procese i time sami sebi jamu kopati, ne znajući u šta se upuštaju. Sudovi još zadugo neće biti nezavisni, niti će postojati ikakva satisfakcija za žrtve i materijalno oštećene. «Afera za aferom i nikom ništa», rečenica je koja bi mogla poslužiti kao slogan svih koji se namjeravaju baviti politikom i od nje dobro zarađivati na račun drugih. Protesti, vidjeli smo već, u ovoj zemlji nisu mogući, a da li ćemo ikad imati imaginaran pojam pod nazivom civilno društvo, ostaje nam samo da se nadamo, ali ne da i sa sigurnošću tvrdimo. Možda ovaj način političkog odlučivanja jednostavno nije za nas.