Prema jednoj od rasprostranjenih definicija monopol označava stanje na tržištu u kojem se na strani ponude nalazi samo jedan proizvođač, odnosno prodavac neke robe ili usluge,  koji je u mogućnosti da odlučujuće utiče na formiranje cijene. Istovremeno, na strani potražnje nalazi se mnoštvo kupaca koji nijesu u mogućnosti da odaberu drugog prizvođača (snabdjevača) ili utiču na cijenu.

Kao adekvatnu ilustraciju monopolskog položaja i njegove zloupotrebe udžbenici često navode primjer Henria Forda, osnivača istoimene fabrike automobila koja je gospodarila tržištem SAD početkom 20-tog vijeka. Njegov model T je, prema opisima iz tog vremena bio „jeftin, pouzdan i lak za vožnju baš kao i kočija sa konjima koje je zamijenio“, pa je Ford brzo shvatio da nema adekvatnu konkurenciju. Prvo je odlučio da poveća cijenu svojih automobila za nekih 12 odsto, pravdajući novu cijenu investicijama u proizvodne pogone koji su trebali da odgovore na povećanu potražnju. Zatim je odlučio da sve nove automobile ofarba u crno. Pošto su se kupci žalili da nedostaje boja, Ford je posavjetovao svoje prodavce: „Dajte im boju koji žele, samo ukoliko je ta boja  – crna“.

Svaka sličnost sa onim sa čime se danas suočavaju potrošači u Crnoj Gori – namjerna je.

Nedavno je Predrag Boljević, predstavnik NVO „Centar za zaštitu potrošača“ prezentovao računicu po kojoj su tri ovdašnja operatera mobilne telefonije naplatila građanima više od 40 miliona eura "usluga koje nijesu koristili", jer se prilikom obračuna koristi očekivani, a ne stvarni obim usluga. Uzalud Zakon propisuje da se od potrošača ne može naplatiti ono što oni nijesu iskoristili (potrošili). Boljević, istovremeno, tvrdi da nijedan crnogorski teleoperater nema baždarena mjerila u skladu sa propisima.

Izvor: Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost

Najnestvarnije je, ipak, bilo objašnjenje Regulatora. Oni su, da parafraziramo saopštenje, predočili da svaki od teleoperatera klijentima nudi jedan paket u skladu sa zakonom. Ostali su, valjda, čist luksuz.

Iz parlamenta, ipak, najavljuju pripremu prijedloga izmjena i dopuna Zakona o elektronskim komunikacijama kako bi se „spriječila nedozvoljeno ponašanje i praksa operatera koji zloupotrebom monopola zgrću milione”.

Konačno, čitaocu je jasno da se priča o tri operatera ne uklapa u definiciju monopola. Do koju godinu unazad riječ je bila o duopolu (gdje dva takmaca kontrolišu i dijele tržište, vodeći računa o tome da međusobna konkurencija ne ugrozi visoke cijene). Nakon pojave trećeg operatera,  M-tela dobili smo oligopol. Inače, najpoznatiji primjer oligopola na svijetu je organizacija OPEC, udruženje 11 zemalja proizvođača nafte koje se svakih šest mjeseci sastaju kako bi planirali proizvodnju i održali visoku cijenu nafte.

Teleoperateri su se, možda i nezasluženo, našli u vrhu ove priče i zbog toga što je upravo u ovoj branši svojevremeno crno na bijelo dokazan monopol pod okriljem države. “Pro monte” je, naime, od vlade tadašnjeg premijera Mila Đukanovića 1996. godine u Ugovoru o koncesiji dobio pisane garancije da Vlada 20 godina neće izdati dozvolu drugom operateru mobilne telefonije. U tom trenutku, ta odredba je bila suprotna ne samo proklamovanim tržišnim pravilima, već i Ustavu Crne Gore i direktivama EU koje su za grčke i norveške kompanije većinske vlasnike “ProMontea” (današnjeg Telenora) morale biti obavezujuće.

Kada je ovaj, potpuno nezakonit, ugovor objelodanjen potpisnici su ga stavili van snage internim dogovorima, bez bilo kakvih posljedica po aktere prvog crnogorskog privatizacionog monopola.

Od tada, priče o monopolima samo se množe.

Nedavno imenovani ministar poljoprivrede Tarzan Milošević je, na najave poskupljenja hljeba, odgovorio tvrdnjom da na tom tržištu već duže vrijeme postoji monopol. Zato, kaže Milošević, nikome od proizvođača nije padalo na pamet da spusti cijene kada je cijena brašna na svjetskim berzama bila rekordno niska.

“Ukoliko bi se cijene povećale bez prethodnih konsultacija s Ministarstvom, to bi proizvođačima moglo predstavljati problem, jer mi stimulišemo otkup njihovih proizvoda. Tada bismo mi odredili na koji način ćemo dalje stimulisati njihov rad”, saopštio je ministar. Ostavimo po strani pitanje da li je u izrečenom sadržano upozorenje ili jasna, mada prikrivena prijetnja. I pozabavimo se drugim – da li i ova “ponuda” ministra poljoprivrede proističe iz specifičnog, možda čak i monopolskog položaja Vlade. Nebojša Medojević nema dileme: “Vlada želi da drži monopol i da sprovodi one promjene koje nisu opasne po interese male grupe privilegovanih pojedinaca. Ondje gdje postoji opasnost da će biti ugroženi nečiji biznisi, interesi ili čak sloboda u vezi sa bavljenjem organizovanim kriminalom, ti segmenti evropskih integracija idu jako sporo”.

Izvor: Dan

Iz tog vremena (kraj devedesetih godina prošlog vijeka) kreće priča i o monopolu Saveza sindikata Crne Gore. Doduše, organizacione slabosti i inertnost iskazana na probleme vlastitog članstva uslovili su da su pozicije SSCG sada dobro poljuljane. Ali još uvijek ima čitav niz propisa, institucija i javnih funkcionera koji favorizuju SSCG u odnosu na njegovu konkurenciju. Tako sekretar Unije samostalnih sindikata Srđa Keković kaže kako su i njihova neslaganja sa čelnicima SSCG “odraz njihove frustracije što su izgubili monopol na sindikalnom tržištu".

Možda priča o monopolu sindikata ili vladajuće partije djeluje pomalo nategnuto, van konteksta, ali budite uvjereni da ona može imati i te kako značajne posljedice na relevantnom tržištu. Evo i primjera, najstarijeg koga se može sjetiti autor ovog teksta. Godine 1514. nadbiskup Magdeburga i Majnca pozajmio je, za potrebe crkve, 48.263 guldena od jednog od najbogatijih evropljana u njenoj istoriji – Jakoba Fugera. Domišljati biznismen nije tražio povratak pozajmljenog novca, pa čak ni kamatu. On je tražio, i od pape Lava X dobio dozvoli da na prostoru koji je obuhvatalo skoro polovinu tadašnjeg njemačkog carstva prodaje – papinu potvrdu o oprostu grijeha vjernicima spremnima da za to plate. Potrošači, računali su akteri ovog plana, nijesu imali šanse da izmaknu monopolu - postoji samo jedna katolička crkva. “Upravo to će se promijeniti” piše Detlef Girtler u djelu Svjetska istorija bogatstva, “Na razdvajanje katoličke crkve pape nijesu računale hiljadu i po godina, ali to je uspjelo Fugerovim propovjednicima za samo 18 mjeseci. Devedeset i pet teza iz 1517. godine lokalnog monaha Martina Lutera upućene su baš protiv trgovine oprostom od grijeha”. Ostalo je istorija. Koja uči i upozorava.

Vratimo se u sadašnjost. Svi smo svjedoci koliko je napora trebalo uložiti da bi se ostvario naum još jednog ovdašnjeg monopoliste – Elektroprivrede Crne Gore  - da ne ostvari svoj naum i poziciju na tržištu naplati od ovdašnjih potrošača sa blizu 100 miliona profita u ovoj godini. Računica je bila jasna: na ovdašnjem tržištu egzistira samo jedan proizvođač (EPCG). Onda struja do potrošača stiže preko jedinog distributera (CGES). Uz to, na crnogorskom tržištu električne energije potražnja premašuje ponudu. To daje za pravo EPCG i CGES da korisnicima nameću sve obaveze koje su im mogle pasti na pamet, ne nudeći za uzvrat čak ni elementarne garancije o redovnosti i kvalitetu svojih isporuka.  

Inače, postojanje i zloupotreba dominantnog (monopolističkog) položaja regulisana je u Crnoj Gori  Zakonom o zaštiti konkurencije (usvojen 2005. a dopunjen 2007. godine). Prema Zakonu, zaštita tržišta od monopolističkog položaja povjerena je Upravi za zaštitu konkurencije.

Zanimljivo je da ovaj Zakon o zaštiti konkurencije ne predviđa novčane kazne za zloupotrebu dominantnog položaja, već je Upravi zaštitu konkurencije prepušteno da eventualno, naloži mjere za prekršioca zakona. Tako je crnogorska javnost sa dozom zavisti dočekala nedavnu vijesti da su nadležni inspekcijski i pravosudni organi u Srbiji kaznili “Danube foods group” sa približno 3,5 miliona eura kazne zbog zloupotreba monopolskog položaja na tržištu otkupa mlijeka.

Prema dotupnim podacima, Uprava za zaštitu konkurencije Crne Gore nije još uvije izrekla ni jednu kaznu za povredu konkurencije. Ipak praksu Uprave je teško pratiti pošto na njihovim internet stranicama nema podataka o bilo kakvim izrečenim mjerama, dok se odluke Uprave ne objavljuju ni u Službenom listu. Zato što to nije praksa, ili zato što nema takvih odluka? Odgovor na to pitanje nije mogao dobiti ni Srđan Milić, predsjednik SNP i poslanik u Skupštini Crne Gore. I njegovo poslaničko pitanje ostalo je, prošle godine, bez odgovora.