Piše: Esmir Milavić

Kada svake večeri sjednete pred televizijski aparat ili pred vaš kompjuter i odlučite pogledati centralnu informativnu emisiju u vašoj ili susjednoj zemlji najmanje očekujete da nakon najave vijesti dana prvo odgledate vijest koja nije spomenuta u najavi kao najvažnija, a još manje očekujete da narednih skoro 9 minuta gledate bilten vijesti iz svijeta. Pored toga još manje očekujete da će upravo ona vijest dana koju ste vidjeli na samom početku biti smještena u 15-tu minutu centralne informativne emisije. Otprilike tako je izgledao dnevnik BHRT-a ove subote koji čini se ponosno kao urednički dvojac potpisuju Adisa Dedić-Kološ i Nikola Marković.

Vijest dana je trebao biti izvještaj s trebinjsko-bilećkog prostora koji je trebao tretirati posljednje požare, borbu mještana i vatrogasaca sa vatrenom stihijom te detalje o tome kako su trebinjski vatrogasci pred TV kamerama uspjeli spasiti vinograde i imovinu ljudi nakon pet požara koji su krenuli u isto vrijeme. Ali ko mari za požar u Trebinju važno je da od samouvjerenog Markovića čujemo kako je u Tanzaniji ili pak u Zanzibaru, ma kome je to više važno, potonuo brod koji su navodno pretpali ljudima. Čitavu minutu skoro nam je objašnjavao kako je i kome je važan otok kojem se ni imena ne sjećamo, i o tome kako su policijski službenici izjavili ovo ili ono!!! Nekoliko stotina kilometara od stolice na kojoj je on sjedio i raportirao o afričkim brodskim dogodovštinama, građani one zemlje čiju on TV stanicu predstavlja i iz čijih novčanika mu se svakog mjeseca namiri plata se borilo s vatrom koja im se kretala prema kućama. No izgleda da su on i Dedić-Kološ više zabrinuti za Zanzibar nego li za sugrađane zemlje na čijoj televiziji su "urednici".

Drugim danima kad ovaj dvojac ne sjedi na "uredničkim" pozicijama onda je dnevnik uređivan od strane Meddžide Kreso i njenih sudaca Suda BiH, jer se obično nakon letimičnog pregleda dnevnih političkih dešavanja BHRT-ov "dnevnik" pretvori u bilten Suda BiH u kojem možete nadugo i naširoko saznati da je neki tamo gospodin A.B. ili C.D. osuđen ili optužen jer je ukrao ili trgovao ovim ili onim. No da od njih čujete priču koja će se vas toliko pomaknuti da se natjerata da sjedne i da pokrenete neku akciju je toliko izgledno kao i kada bi rekli da će ljudi ujutro biti na Marsu. Evo primjera, u dnevniku od petka (9.9.2011) objavljena je priča kako je dječije igralište u jednom banjalučkom naselju nasilno uklonjeno i da će se na njemu graditi parking, a u samoj najavi priloga je rečeno kako je to problem posljednjih nekoliko dana i da su djeca pravila barikade da bi odbranila svoje igralište. I gle čuda oni imaju prilog kada je igralište već pretvoreno u gradilište, a gdje su bili dok su djeca pravila barikade? Pa pričali su opet vjerovatno o Zanzibaru ili su pak bili zabavljeni biltenom Suda i paradom Kresinih sudaca koji često na snimkama izgledaju kao da su sad ustali iz kreveta i dovukli se u sudnicu da opet odluče da nisu oni nadležni nego neko drugi.

Ovo su samo neki od posljedjih primjera zašto je državna TV, ako se više ikako može zvati tim imenom, izgubila svoj nekadašnji prestiž i zašto je svakim danom sve manje i manje ljudi gleda i sve manje obraćaju pažnju na ono što ona objavljuje. Takvo stanje nije ni iznenađujuće kada vidite da je v.d. direktora u isto vrijeme i urednik sportske redakcije, ako ovako nastave novi direktor bi mogao biti neko iz redakcije za vremensku prognozu ili pak za stanje na putevima. Takva državna televizija savršeno odgovara komercijalnim stanicama i njihovim naporima da preuzmu tržište u cjelosti i izgrade svoj kredibilitet i renome među građanima Bosne i Hercegovine, a ne samo kod njih nego i kod onih koji žive izvan njenih granica a mogu pratiti kanale drugih stanica.

Pitam se da li je došlo vrijeme da se zaustavi pad bh. novinarstva? Da li je došlo vrijeme da se državnoj RTV stanici vrati makar dio onoga što je nekada bila?